Bilješke o piscu:

Dinko Šimunović rođen je 1873. g. u Kninu. Djetinjstvo je proveo nedaleko od Vrlike. Završio je učiteljsku školu i radio u Dalmatinskoj zagori. 1909. godine u knjizi «Mrkodol» izlaze sabrane pripovijetke: «Muljika», «Duga», «Rudica», te «Alkar». Premješten je u Split i tu radi do 1921. g., a nakon umirovljenja seli u Zagreb gdje i umire 1933. g. «Đerdan», «Sa Krke i Cetine» te «Posmrtne novele» su zbirke njegovih priča. «Mladi Lani» i Mladost» su autobiografije, a napisao je i dva romana «Tuđinac» i «Porodica».

Mjesto radnje: Cetinska krajina

Vrijeme radnje: XIX. st.

Tema: Ljubav harambaše Rašice i sina Salka prema Marti, prema tradiciji i junaštvu.

Ideja: Snaga, junaštvo i tradicija pobjeđuju.

Sadržaj: Kad su turci vladali u Cetinskoj krajini živjelo je mnogo junaka, a među njima bio je i Rašica. Rašica je imao sina Salka koji je rado gledao djevojku koja se zvala Marta. Bilo je ljeto, tj. mjesec kolovoz u kojem se igra Alka. Ta igra je ujedno i sjećanje na posljednju bitku protiv turaka, u kojoj je Gospa pomagala Cetinskim junacima. Rašica je primijetio da se Salko i Marta rado druže te odmah zavolio tu djevojku. Rašica je u mladosti bio zaljubljen u Martinu majku Stanu. Stana je oboljela od neke nepoznate bolesti koja joj je unakazila lice, pa Rašici nisu dopustili da se oženi njime, a i ona sama mu je rekla da ovakva unakažena ne može poći za njega. Rašica se oženio Lucom koja mu je rodila sina Salka. Pošto je on bio hajduk malo je vremena provodio kod kuće, skoro nimalo. Kad je njegova Luca umirala on je također bio u brdima i zbog toga mu je jako žao. Poslije njene smrti Rašica je ostao sam sa sinom Salkom.

Kad je Rašica vidio da se njegov sin i Marta vole, bilo mu je drago, jer mu je pred očima bila Stana, ali nije mogao zamisliti da bi itko, kamoli njegov sin, mogao oženiti Martu jer je bila siromašna, a k tome majku su joj smatrali vješticom. Marta je počela izbjegavati Salka jer je zavoljela Rašicu. Salko je rekao ocu da bi se oženio Martom, a Rašica ga je kandžijom istjerao iz kuće. Kad je Marta čula što se dogodilo bilo joj je žao obojice. Salka joj je bilo žao kao prijatelja iz djetinjstva, a Rašicu kao čovjeka kojem bi mogla biti žena. Rašica je nakon dugo razmišljanja dopusti Salku da se oženi Martom. Salko je otišao do Marte da joj kaže da će je oženiti, a ona mu nije mogla reći da se neće udati za njega kad je vidjela koliko je sretan.

Tako su prolazili mjeseci, a Marta i Salko su i dalje bili skupa. Došao je mjesec kolovoz a sa njime i Alka za koju su svi Cetinjani živjeli. Salko je pitao oca da on igra alku no otac mu nije dopustio. Rašica je rekao da će on igrati alku, a da će mu Salko biti «Momak». Među alkarima najviše se gledao Rašica, jer je imao najljepšeg konja koji se zvao Arap, a imao je i najljepšu odoru. Rašica i alaj-čauš su se dugo borili sve dok na kraju nije pobijedio Rašica. Salko je primijetio kako je Marta sretna zbog pobjede njegovog oca Rašice u alci. Poslije alke svi su pošli svojim kućama. Rašica je sustigao Martu koja je hodala sa drugim djevojkama, i tada mu je Marta rekla da se nikada neće udati za Salka nego da voli njega. Sutradan je Marta otišla iz sela, a Rašica se borio između ljubavi prema sinu i ljubavi prema Marti. Kad se Marta vratila poslije nekog vremena Salko je otišao do nje. Ona mu je rekla da se nikada neće udati za njega nego da voli pobjednika alke, Rašicu. Te večeri Salko je nestao, a sa njime i vranac Arap. Pošto se Salko nije pojavio u selu nekoliko dana svi su zaključili da mu se nešto desilo i odlučili su otići do Stane jer je zadnji put viđen kako izlazi iz njene kuće.

Tada se javio stari Vukelj, koji je imao oko sto godina. On im je ispričao priču iz svojih dvadesetih godina. To je bila priča koja je govorila o njegovoj strini koju su zvali Štrika. Ona je imala trinaestero djece i uvijek bi uzimala robu sa tuđih štrikova koju bi poslije prepoznavali na njezinoj djeci. Tako je jednog dana iz Vukeljove kuće nestala cijela truba sukna i svi su povikali da je to učinila Štrika i odlučili su joj suditi po starom običaju, a stari običaj nalaže da bi se iz kipuće vode trebala izvaditi usijana mazija golom rukom, ako bi onaj koga su smatrali krivim iz kipuće vode izvadio usijanu maziju bez jauka smatrali su da nije kriv, no ako bi jauknuo onda bi ga smatrali krivim. Kad su Štriku doveli da izvadi maziju iz kipuće vode, Štrika je vidjela da joj nema druge pa je i izvadila maziju bez jauka. Svi su tada zaključili da ona nije kriva, a dan poslije kad se vratio Vukeljev otac, koji je bio na putu, priznao je da je on uzeo ta sukna i založio ih kod nekog trgovca jer mu je trebao novac da plati dug u krčmi. Nisu mu odmah povjerovali, no kad je donio ta ista sukna onda su mu povjerovali. Tada jedan seljanin viknu da i Stani sude po starom običaju, a i ostali se složiše. Kad su došli do Stanine kuće pitali su je gdje je Salko, a ona je odgovorila da ne zna ništa o njemu. Čim je to rekla seljani su stavili vodu na vatru i u nju ubacili komadić mazije. Oni su opet pitali Stanu da li zna što je sa Salkom, a ona je rekla da ništa ne zna o njemu. U tom trenu je voda proključala i seljani su tjerali Stanu da iz vode izvadi maziju. Stana nije htjela i odlučila im je ispričati sve što zna. Seljani su sjeli oko nje i slušali. Ona im je rekla da je Salko nestao najvjerojatnije zbog toga što je Marta odbila udati se za njega. Marta je čula što seljani smjeraju i ona je odmah pošla braniti majku jer nije bilo Rašice. Kad je Marta došla do kuće svoje majke ona se začudila jer je vidjela majku kako sjedi, a oko nje se poredali seljani. Neki seljani su se maknuli i pustili je do majke. Ona je odmah zagrlila majku, a stari Vukelj se digao i rekao da Stana govori istinu. Mjeseci su prolazili, a priča o Salku se zaboravljala. Tako je ponovno došao kolovoz, a sa njime i Alka. Svi su govorili da će se i ove godine glavna bitka voditi između Rašice i alaj-čauša, no Rašica se nije pojavio. Tek su uspjela startati dva alkara, kad na ciljnoj crti nasta buka i psovka. Razlog toj buci bio je alkar sa crnim konjem i u otrcanoj odjeći koji je pojurio prema alci, pogodio je u sridu, odbacio je i pokušao ju je ponovno pogoditi no nije uspio. Jurnuo je trkalištem i tada su ga prepoznali. Svi su vikali „Salko!, Salko!“, no on se nije obazirao. Salko je svugdje gdje bi stizao govorio kako će poslije očeve smrti oženiti svoju maćehu tj. svoju prvu pravu ljubav, Martu.

Analiza likova:
Rašica
Citati: ”Čudan je i nemiran bio život Rašice Crnošije, oca Salkova. Razmazio se kao jedinac u bogatih roditelja, ali nije omekoputio, jer se za takvu čeljad nije ni čulo u Cetini. Samo se naučio da ga odveć hvale i da se izvrši sve ono što želi.“ “Kad mu pomriješe roditelji i kad učesta pucatanje na turskoj međi, odvrže se od kuće i bude harambaša hajdučki. Tako postade strašilo turcima, a i drugima što trgovahu s njima. Tad nastadoše i one pjesme o Rašici harambaši, velikom junaku radi koga plaču kadune i bule.” “Još su ga izabrali i za glavara sela Begluka, no Rašici Crnošiji se činilo da i ne može biti drugačije, ali ostade svejedno otresit i zao. Ali u zadnje doba kao da se nešto promijenilo. Nije više bio onako mrk već mnogo veseliji, te kao da se nasmjehne koji put i onda kad se nije imalo čemu smijati. Lice mu se preobrazilo i postalo mnogo mlađe, a ubojite oči stale sjati blagom vatrom kao i u sina mu Salka. I nije više pjevao izaglasa hajdučke već potiho same djevojačke pjesme, a seljani govorahu: Eto je postao glavar, ima sina zdrava momka i punu kuću svega, pa zašto da se ne veseli? Zato mu i odoše hajdučke misli.“ “Kad se iz hajduštva vratio, kloni ga se svatko i jedva se odazvao kad bi ga pozdravljali. Samo je gradio i gradio svoju novu kulu na tri zboja pod Orlovim stjenama s visokom avlijom i puškarnicom kao kakvu tvrđavu. I bio je jedino sa Salkom, kao da je želio nadoknaditi sve ono vrijeme što nisu bili zajedno. Ali kad bi mu Salko nešto govorio, okrenuo bi glavu kao da ne čuje. Tako je bilo sa svakim, jer je mislio da nije nitko što on, a sa sinom mu se zato činilo da je još pravo dijete. No i seljani su se klonili njega.” “Nego, nitko nije znao za tu ljubav, niti je tko mogao i naslutiti što mu je u srcu. Pa ni on sam krop cijele te prve dvije godine ne reče ni riječi o Marti. Samo bi je katkad čudno i oštro pogledao u oči kao da je pita: Ta je li moguće da me ne razumiješ? Ili je moguće da ne znaš kako te ljubim ako i mučim?”   Rašica je bio stari hajduk, vitak, prodorna pogleda. U mladosti svojoj volio je Stanu, ali nije mogao s njom biti. Zato se oženio s “dotaricom” Lucom, tek toliko da ne ostane samac. Luce mu je rodila sina Salka i umrla nedugo zatim. Rašice su se svi seljani bojali i poštivali ga. Bio je nepristupačan čovjek i nije imao prijatelje. Živio je samo za sebe i u zadnje vrijeme za sina Salka, izolirajući se u kuli koju je sam sagradio. Ali, jednog dana primijetio je Martu, kći Staninu. Probudili su se u njemu stari osjećaji prema Stani, ali ovaj put usmjereni na njenu kći koja jako nalikuje na Stanu u mladim danima. Nesretan je bio kad je saznao da tu istu Martu ljubi i Salko. Jedne godine odlučio je sudjelovati u alki, a ta alka mu je izmijenila život. Ta alka udaljila je njegova sina od njega, učinila ga seoskim herojem, donijela mu je Martinu ljubav. Nakon toga njegov sin je pobjegao od njega, zamrzivši ga. Rašici je bilo žao Salka, tražio ga je po livadama, okolnim selima itd., ali ništa od svojih osjećaja nije pokazivao u javnosti. U očima javnosti je još uvijek bio hajduk Rašica bez osjećaja. Nitko nije znao da i takva judina poput Rašice može voljeti i biti voljen.

Marta
Bila je pametna djevojka, ali su je ondašnji ljudi smatrali čudnom, djelomično zato što je bila kći Stane, vještice. Bila je najljepša djevojka u selu, ali je nitko nije htio uzeti za ženu. Svi su je se bojali osim Rašice i Salka. Ženina uloga u Begluku oduvijek je bila ograničena na kućne poslove te rađanje i odgajanje djece. Ali ne i u Martinom slučaju. Beglučani su smatrali da je Marta kriva zato što je Salko poludio. Na čelu sa starcom Vukeljom javno su je optužili i rekli joj da se trebala udati za Salka a ne za Rašicu, a ona se obranila sljedećim riječima: “Čast tebi starče, ali ne govoriš pravo! Što sam imala učiniti kad sam zavoljela Rašicu više nego Salka? Tko može zapovijediti meni i drugoj koga će ljubiti kad to ne možemo zapovijediti ni samoj sebi? Pa ti bi htio, da sam prevarila Salka i došla u njegovu kuću voleći Rašicu? Iako sam znala da sam Salku draga, nisam mogla znati da će mu se dogoditi ono što mu se dogodilo, a meni ga je žao više nego ikome od vas… A i da sam znala, ne bih se udala za njega, ali ne bih ni za Rašicu. Sada nisam kriva, no da sam pošla za njega, prevarila bih ga grdno i morala bih opet varati i lagati svaki dan… A ja varati i lagati ne znam.” Nakon tog monologa seljani su bili puni odobravanja za njenu ljubav prema Rašici. Nisu je više smatrali krivom za Salkovo stanje, kao što je više nisu smatrali ni čudakinjom. Bila ja prva djevojka koja je progovorila o svojim osjećajima prema nekom momku i o ljubavi. Svima je bilo čudno slušat takav govor, ali je svima bilo drago da su ga čuli od nje