O PISCU:
Antun Šoljan rođen je u Beogradu 1932. godine.
Diplomirao je engleski i njemački na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uređivao je časopise ''Međutim'', ''Krugovi'' i ''Književnik''. Radio je kao profesionalni književnik.
Sastavljač je više antologija i izbora iz suvremenoga hrvatskoga i europskoga pjesništva i proze. Prevodio je s engleskog, njemačkog i ruskog jezika.
Umro je u Zagrebu 1993. Djela: poezija ''Na rubu svijeta'', ''Izvan fokusa'', Bacač kamena''; novele ''Specijalni izaslanici'', ''Obiteljska večera''; romani ''Izdajice'', ''Kratki izlet'', itd.

KNJIŽEVNI ROD: epika
VRSTA DJELA: roman

BILJEŠKE TIJEKOM ČITANJA:
- pisac priča o prijatelju Roku
- odlazak s Rokom na ekspediciju u Istru
- kreću na izlet u Gradinu
- pokvario im se autobus, sad stoje usred ničega
- krenuli su pješke
- tri žene na prozoru u pustom gradu... jezivo...
- Petar je otišao natrag
- na kakvog su to starca naišli?
- zašto je Vladimir ostao sa starcem?!
- i Ivan je poludio, kupio je ruševinu
- Roko i Ante sami nastavljaju put
- pronašli su obrasli samostan
- susreću fratra
- a kakav je to uopće jeziv samostan??
- sve su freske koje su tražili uništene
- Ante odlazi natrag, sam
- nikoga nije uspio pronaći od svih onih koji su bili na ekspediciji

KRATAK SADRŽAJ:
Jednog je dana Antu posjetio stari znanac Roko i zamolio ga da, pošto je Ante novinar, pođe s njim i ekipom na ekspediciju u Istru, pronaći stare građevine i freske.
Svakoga su dana nekamo išli na izlete, pronalaziti nešto novo. Zadnjeg je dana ekspedicije Roko rekao da idu pronaći stari grad Gradine. Vozeći se autobusom kroz pustoš, po sparini, nisu ni slutili da će im se autobus pokvariti. Kada se to dogodilo, dalje su krenuli pješke. Najprije su došli do nekog pustog gradića u kojem su naišli samo na tri žene koje su stajale na prozoru. Nakon nekog je vremena Petar rekao kako on ide natrag. I otišao je.
Zatim je ekipa naišla na neku staru krčmu, čiji je vlasnik bio neki čudni starac. On im je ponudio hrane i vina, od kojeg su se svi napili, a najviše Vladimir. Kada je ekipa trebala poći dalje, Vladimir je rekao kako on ostaje kod starca. Ekipa je nastavila bez njega. Došli su do nekih starih, ruševnih kuća, od kojih je Ivan kupio jednu. To je svima bilo čudno, no on je rekao kako će tu živjeti. I dvije Ofelije su se odlučile vratiti natrag. Ostali su samo Roko i Ante. Nakon dugog su hodanja napokon došli do porušenog samostana kojeg su tražili. U njemu je bio samo jako stari fratar koji ih je proveo po samostanu, htjedeći im pokazati freske. No i one su bile uništene. Tada je Ante počeo urlati na Roka, govoreći mu da je on kriv što su završili usred ničega. Odluči sam otići. Nakon prolaska je kroz mračni, jezivi hodnik uspio doći na čistinu i vratiti se kući.
Nijednog od članova ekipe, kao ni Roka, više nikad nije uspio pronaći.

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
ROKO:
''Počet ću od toga da je moj prijatelj Roko lud. Čovjek bi pomislio da netko tko ima takav kokošji grudni koš, mršave tanke ruke, bezbojnu i rijetku našušurenu kosu i toliko debela stakla na očalima koje uvijek poluslijepo prinosi licu sugovornika ili raznim opasnim električnim instalacijama ili kakvim zupčastim strojevima u radu, ne može sebi dopustiti luksuz da bude još i lud. Ali moj prijatelj Roko je od onih legendarnih luđaka koje bogovi čuvaju.''

ANTE:
''U to ugledno društvo mladih znanstvenih radnika dospio sam zahvaljujući svojem starom poznanstvu s Rokom – znali smo se još iz srednje škole i povremeno smo obnavljali poznanstvo. Naše drugovanje se sastojalo u tome da je on pričao bez prekida, a ja slušao bez prekidanja. Bio sam dobar, pažljiv slušalac i to ga je valjda na meni privlačilo: možda je mislio da je privlačnost uzajamna.''
''Bio sam tada još mlad i, vele, sposoban novinar...''