Sadržaj:
Radnja romana započinje 20. svibnja 1859. godine. Otac, Nikolaj Kirsanov, dočekuje sina Arkadija koji treba stići iz Petrograda gdje je upravo završio fakultet. Nakon petosatnog iščekivanja Arkadije konačno stiže, ali sa sobom dovodi i prijatelja Evgenija Bazarova, doktora kojeg veoma cijeni i poštuje. Svi zajedno odlaze na Marjino - Nikolajev posjed na kojem je ovaj proživio deset mirnih i lijepih godina sa svojom, sada pokojnom, ženom Mašom i sinom Arkadijem. Sada su se stvari promijenile: Maša je umrla, ondje se još nastanio Nikolajev brat Pavle Petrovič, a Nikolaj je uspio zavoljeti dragu i milu ženu Fenječku s kojom ima šestomjesečnog sina.

Već sasvim na početku vidimo neminovni sukob generacija. Nikolaju je vrlo neugodno zbog Fenječke dok Arkadije otvoreno pita o njoj i žurno je odlazi pozdraviti. Takve i slične nesuglasice zbivaju se među njima, no velika ljubav između oca i sina ipak sprečava svađu. Pravi sukob nastaje između Bazarova i Pavla Petroviča. Dok je Bazarov nihilist, buntovnik koji sve niječe i ništa ne priznaje, Pavle Petrovič je pravi aristokrata, uglađen, konzervativan angloman s manirima pravog gospodina. Tako dani prolaze u sitnim i većim prepirkama. Nakon dva mjeseca stiže pismo od Matveja Iljiča, daljnjeg rođaka Nikolaja, koji poziva Pavla, Nikolaja i Arkadija da dođu u grad. Kako Pavle i Nikolaj ne žele slušati njegova hvalisanja, umjesto njih odlaze Arkadije i Bazarov koristeći tako ovu priliku da se malo maknu od prepirki koje već pomalo prijete kulminacijom.

Ondje, u gradu, na jednom balu upoznaju Anu Sergejevnu Odincovu, ženu koja ih je odmah očarala, iako Bazarov to ne izržava otvoreno. Ona ih poziva u posjet i oni ponukani znatiželjom već sutradan odlaze u apartman u koji je odsjela, a tri dana kasnije odlaze u Nikoljskje na njen posjed. Ondje se zadržavaju petnaest dana; Arkadije uživa u konverzaciji sa ljupkom i živahnom Aninom sestrom Katjom, iako malo žalostan jer, kako se čini, Odincovoj je zanimljiviji Bazarov. Ali ni Bazarov nije ravnodušan prema Ani i to ga strahovito ljuti jer je za njega idealna, romantična ljubav potpuna besmislica. Međutim, osjećajima se ne može upravljati i on napokon izjavljuje ljubav Odincovoj. Ona ga odbija jer joj je duševni mir ipak draži, iako nije ravnodušna prema njemu.

Zato oni i odlaze, ovog puta kod Bazarovljevoh roditelja. Oni ga dočekuju gotovo isto kao i Nikolaj Arkadija, vidi se da im je mnogo nedostajao. Međutim, tek se ondje privremeno nezadovoljstvo i sitno neprijateljstvo između Arkadija i Bazarova raspiruje.

Oni ponovno odlaze u Marjino gdje su im se svi obradovali. Bazarov se ponovno upušta u prepirke s Pavlom Petrovičem i to konačno doseže kulminaciju: Pavle ga poziva na dvoboj potaknut Bazarovljevom sklonošću Fenječki, koju je i ovaj potajno zavolio. U dvoboju je Pavle ranjen u nogu, no rana je laka i neopasna te mu Bazarov pruža liječničku pomoć, a Pavle mu na odlasku pruža ruku nastojeći biti velikodušan.

Arkadije je otišao od kuće prije ovog događaja pod izlikom da ima nekog posla u gradu, no on je zapravo otišao u Nikoljskje, ni sam svjestan da ga tamo zapravo vuče Katja. Uskoro mu se pridružuje i Bazarov. On se ponovno zbližuje s Anom i oni uživaju u zanimljivim razgovorima. Arkadije je sve više svjestan svoje ljubavi prema Katji, te je prosi. Uz Anin blagoslov Arkadije odlazi ocu da zatraži i njegovo odobrenje, a Bazarov također odlazi svojoj kući. Ondje se pri radu sa bolesnicima zarazi tifusom i nema mu pomoći, pa zato Ani šalje poruku da je na samrti. Ona dolazi već sljedećeg dana i on umire te napokon pronalazi svoj mir.

Kod Kirsanovih se, nekoliko mjeseci nakon ovog žalosnog događaja, slavi ženidba Arkadija i Katje te Nikolaja i Fenječke koji su dobili Pavlov blagoslov, no ovaj ubrzo odlazi i nastanjuje se u Dresdenu gdje ima poznanike među englezima i francuzima koji su na proputovanju. Ana Sergejevna također se udala, međutim ne iz ljubavi već iz uvjerenja, za jednog od budućih ruskih javnih poslanika, veoma pametnog čovjeka sa kojim možda i doživi ljubav.

Bazarovljevi roditelji puni ljubavi svakog dana odlaze na sinov grob i gorko plaču nad kamenom pod kojim se nalazi njihov sin.

Analiza likova:
Ana Sergejevna Odincova Pametna, vrlo otmjena žena, slobodnih ilibralnih shvaćanja, vrlo drži do sebe, nestrpljiva je i uporna, brine se za svoju sestru i uvažava kneginju koja kod njih živi iako joj ne pridaje veću pažnju jer je ova već stara i nesnosna.

“Zaprepastila ga je svojim dostojanstvenim držanjem. Njene obnažene ruke lijepo su se spuštale niz visok struk, sa sjajne kose divno su padale lagane stabljike jarkocrvene boje na lijepa, obla ramena; smireno i pametno, upravo smireno a ne zamišljeno, posmatrale su svijetle oči pod blago uzdignutim bijelim čelom, a usne su se smiješile jedva primjetnim osmijehom. Njeno lice odisalo je nekakvom nježnom i milom snagom.” Tako nas je pisac upoznao sa likom Odincove, žene koja je uspjela zaintrigirati i privući Bazarova koji se unatoč svojim uvjerenjima, nepriznanju romantike i velikih ljubavi, zaljubljuje u nju.

Njezino lice uvijek je imalo isti izraz, prijazan, profinjen, a njene divne oči odavale su pozornost. Bila je žena dosta hladna i staložena. Puno je toga prošla u životu i, kako bi Bazarov rekao, bila je premazana svim mastima. Nije u ništa snažno vjerovala, sve ju je zanimalo, ali ne toliko da bi zadovoljilo njenu maštu. Iako je bila mlada, činilo joj se da živi cijelu vječnost da je ostarila i umorila se. Imala je za sobom mnogo uspomena, ali pred sobom nikakva cilja, ništa što bi je tjeralo naprijed. Po Bazarovu njoj je nedostajala ljubav, ali ona se jednostavno nije mogla zaljubiti. Pa i njegovim priznanjem da je voli nije se htjela prepustiti: “Ne!”, zaključi napokon. “Sam Bog zna kamo bi me to odvelo, s tim se ne valja šaliti, duševni je mir ipak nešto najljepše na svijetu.”

Život na selu imao je točna pravila. “Red se mora poštivati. Da nema reda bilo bi ovdje užasno dosadno.”, tvrdila je Odcinova. Taj red i blagostanje bili su posljedica njezina bogatstva. Bila je nezadovoljna, kao i sve “žene koje se nisu uspjele zaljubiti, željela je nešto, a da ni sama nije znala što. Zapravo nije htjela ništa, a činilo joj se da želi sve.”

Jevgenije Vasiljev Bazarov Sposoban, inteligentan i obrazovan mladi čovjek slobodnih uvjerenja, možda malo previše zanesen njima pa ga zato i razdire pojava romantika u njemu kad se zaljubi u Anu, vrlo energičan, ne štedi nikoga, ali ipak u njemu postoje osjećaji koje ni sam sebi ne želi priznati.

Arkadije Kirsanov Obrazovan mladić, privremeno zanesen Bazarovim uvjerenjima, ali on ne niječe svoje osjećaje i ne pokušava ih zatomiti, mnogo je mirniji i tolerantniji od Bazarova, iskreno i gotovo dječački voli Katju i oca, uživa u prirodi.

Nikolaj Kirsanov Prije svega veoma dobar čovjek, veoma razborit sa snažnim očinskim osjećajima, klasično je odgojen i obrazovan, a najveći užitak predstavlja mu obiteljski život.

“Posljednju zimu nije mogao da provede u Petrogradu i, evo, vidimo ga u svibnju 1859. godine osijedjelog, punačkog i pomalo pogrbljenog...”

Imao je 43 godine, malo je vukao nogu, crte lice su mu bile sitne, prijatne, ali nekako sjetne, bio je crnih očiju i mekane rijetke kose.

Pavle Petrovič Kirsanov Tipični predstavnik aristokracije, veoma obrazovan čovjek, strogih moralnih načela koja mu možda ponekad smetaju da neke stvari razumnije, uvijek uglađen i pristojan, nesretan u ljubavi - iako je imao mnogo žena, postojala je samo jedna žena - kneginja koju nije zaboravio.

I ona je imala vezu sa Pavlom, no ona se ubrzo ohladila prema njemu, a on je tada skoro poludio. Gotovo ju je opsjedao ne bi li je ponovno osvojio. I zaista je uspio ali samo na kratko, i otada ga je ona neprekidno izbjegavala, a on više nikako nije mogao pronaći mir; tek nakon više godina neprekidnog lutanja konačno je prihvatio Nikolajevu ponudu i nastanio se u Marjinom.

“... ali je u taj čas ušao u salon čovjek srednjeg rasta, odjeven u tamni kaput engleskog kroja, sa modernom nisko svezanom kravatom i u lakovanim čizmicama – Pavle Petrovič Kirsanov. Po izgledu imao je četrdeset i pet godina, njegova kratko ošišana sijeda kosa presijavala se tamnim sjajem, poput novog srebra. Lice mu je bilo žućkasto ali bez bora, neobično pravilnih crta. Cio izgled Arkadijevog strica, raskošan i rasan, sačuvao je mladalačku vitkost i uspravnost, što se najčešće gubi poslije dvadesete godine. Pavle Petrovič izvadio je iz džepa pantalona svoju lijepu ruku, dugačkih noktiju, koja je djelovala još ljepše zbog snježne bjeline manžetne, pričvršćene krupnim opalom.”

Fedosja Nikolajevna Fenječka Draga i mila ženica, obiteljski orijentirana, iskrena i pobožna, voli Nikolaja.

“Bila je to mlada dvadesettrogodišnja žena, bjeloputa i punačka, tamnih očiju i kose, crvenih dječje nabubrelih usana i nježnih ručica. Na sebi je imala urednu pamučnu haljinu, plava nova marama ležala je prirodno na njenim oblim ramenima. Nosila je veliku čašu kakaa i, spustivši je pred Pavla Petroviča, obuzeo ju je stid – vrela krv razlila se poput talasa ispod tanke kože njenog ljupkog lica. Oborila je pogled i stala kraj stola, lako oslonjena na same vrhove prstiju.”

Katja Draga, živahna cura, lijepog i pristojnog ophođenja, vesela, voli prirodu.

“... a za njim je ušla osamnaestogodišnja djevojka, crnokosa i crnopurasta, s nešto oblim ali prijatnim licem i tamnim očima. Nosila je punu košaru cvijeća.”

“Kad je Katja govorila veoma se ljupko osmjehivala, bojažljivo i iskreno, a gledala je nekako zabavno – strogo, odozdo prema gore. Sve je na njoj bilo mlado i zeleno: i glas, i maljice na licu i ružičaste ruke sa bjelkastim kružićima na dlanovima, tek neznatno skupljena ramena... Ona se stalno crvenjela i ubrzano je disala.”