O PISCU:
Luigi Pirandello (1867.-1936.) talijanski je pripovjedač i dramatičar, rodom sa Sicilije. U svojim djelima privlači sukob između unutrašnjega, osjećajnog svijeta svojih junaka i stvarnosti koja ih okružuje i kojoj se pokušavaju prilagoditi. Najveći je uspjeh postigao romanom ''Pokojni Matija Pascal'' i zbirkom od preko 200 majstorskih novela pod naslovom ''Gole maske''. Ostala su mu djela ''Šest osoba traži autora'', ''Henrik IV.'' Svojim je djelima utro put egzistencijalizmu, miješanjem realnog i irealnog, nadrealizmu, a rušenje ograda između glumaca i publike revolucionirao kazališnu tehniku i srušio okvir naturalističkog teatra. 1934. mu je godine dodijeljena Nobelova nagrada.
VRSTA DJELA: drama u jednom činu
MJESTO RADNJE: danju
VRIJEME RADNJE: pozornica nekog kazališta
KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
OTAC: ''Otac ima pedesetak godina, bez kose na sljepoočnicama, ali nije ćelav, riđ je, gustih brčića gotovo skučenih oko još svježih usta koja se često otvaraju nesiugrnu i ispraznu smiješku. Blijed je, osobito na široku čelu, ovalnih plavih očiju koje su vrlo sjajne i oštroumne; odjeven je u svijetle hlače i tamnu jaknu, kadšto je slatkorječiv, kadšto ima grube i oštre izljeve.''
MAJKA: ''Majku kao da je prestrašio i uništio nepodnošljiv kret sramote i poniženja. Ogrnuta gustim udovičkim florom, skromno je obučena u crninu, a kad podigne koprenu pokaže lice koje nije slabunjavo nego kao od voska, a pogled joj je uvijek spušten.''
PASTORKA: ''Osamnaestogodišnja Pastorka je bezočna, gotovo bestidna. Vrlo lijepa, i ona nosi crninu, ali udara u oči njezina elegancija. Odaje prijezir prema plašljivu, ojađenu, i gotovo izgubljenu držanju malog brata.''
SIN: ''Sin ima dvadeset i dvije godine, visok je, gotovo ukrućen u suzdrživu prijeziru prema Ocu i namrgođenoj ravnodušnosti prema Majci, nosi ljubičasti ogrtač i dug zelen šal oko vrata.''
DJEČAK: ''Dječak od četrnaest godina koji je također u crnini...''
DJEVOJČICA: ''Djevojčici, kojoj su oko četiri godine i koja je obučena u bijelo s crnom svilenom vrpcom oko struka.''
*Dječak i Djevojčica ne govore.
GLUMCI KAZALIŠTA:
RAVNATELJ-REDATELJ
PRVAKINJA
PRVAK
DRUGA GLUMICA
MLAĐA GLUMICA
MLAĐI GLUMAC
OSTALI GLUMCI I GLUMICE
MAJSTOR POZORNICE
ŠAPTAČ
REKVIZITER
NADZORNIK STROJEVA
REDATELJEV TAJNIK
VRATAR
SCENSKI RADNICI
O DJELU:
U drami se isprepliću dvije radnje i dvije stvarnosti. Kazalište: na pozornici se priprema nova Pirandellova komedija; u pripremi sudjeluju Direktor drame, Prvi glumac, Drugi glumac, Šaptač; Stvarnost: na pozornicu dolaze članovi jedne obitelji (Otac, Majka, Pastorka, Sin, Dječak i Djevojčica) koji žele ispričati svoju priču. Bit je priče da Majka i Pastorka prostitucijom zarađuju za život, da ih je Otac odavno napustio i Majku prepustio Tajniku s kojim je imala troje djece. Kulminacija je njihove obiteljske drame bila kad je Otac došao u javnu kuću i krenuo u krevet s Pastorkom.
Stvarnost u djelu postaje iluzija, a iluzija postaje stvarnost: ''obični'' ljudi postaju glumci, a glumci postaju ''obični'' ljudi. Slika se svijeta umnožava: vidimo samo slike svijeta i nema čvrstoga uporišta za razumijevanje i tumačenje drame. Pirandello kaže da je nerazmijevanje bit ovoga svijeta, svatko posjeduje svoj svijet stvari i sve je puno apsurdnosti u kojima je nemoguće pronaći univerzalni smisao.
SADRŽAJ:
Nadzornik strojeva popravlja neke rekvizite, a začuvši udarce čekića dotrči Majstor pozornice upitati ga što to radi tako kasno. Već je deset i pol i Redatelj samo što nije stigao. Nadzornik se strojeva buni rekavši da i on ima svoje radno vrijeme, no Majstor ga pozornice otjera jer mora pripremiti scenu za „Igru uloga“.
Nadzornik strojeva odlazi, a počinju pristizati Glumci i Glumice kako bi sudjelovali u pokusu Pirandellova komada „Igra uloga“. Majstor pozornice utišava Glumce jer dolazi Redatelj. Redatelj se prvo raspita ima li pošte, a zatim reče Majstoru pozornice da upali malo više svjetla jer je premračno. Svi su tu, no nema Prvakinje. Ona kasni kao i uvijek, no ubrzo dolazi, sva u bijelom, noseći psića. Psića preda Majstoru pozornice da ga odnese u garderobu.
Počinje pokus drugog čina „Igre uloga“. Dok Šaptač čita uvod, Redatel jdaje upute Majstoru pozornice kako treba urediti scenografiju za taj čin. Prvak negoduje što mora nositi kuharsku kapu na glavi, to mu je smiješno. Redatelj je ljutit: „Što hoćete da ja radim kad nam iz Francuske više ne stiže dobar komad, pa smo spali na to da postavljamo Pirandellove komade? Svaka čast onome tko ih razumije, kad su namjerno napisani na način da ni glumci, ni kritičari, ni publika njima nikad nisu zadovoljni.“. Govori Prvaku da mora raditi sve kako je napisano. Prvak i dalje ne razumije, no idu dalje.
U međuvremenu u dvoranu ulazi kazališni vratar. Dolazi do Redatelja najavljujući Šest osoba koje zbunjeno ulaze u dvoranu. (Kako bi se razlikovale od Glumaca, Osobe nose maske koje prikazuju njihove temeljne osjećaje: grižnja u Oca, osveta u Pastorke, preziranje u Sina, bol u Majke.) Osobe traže autora. Redatelj govori da tu nema nikakva autora jer nemaju pokus nikakva nova komada, na što Pastorka reče da bi njih šestero mogli biti njegov novi komad. Redatelj im govori neka odu jer on ne želi imati posla s luđacima. Otac kaže da je zapravo Redateljev posao ludost, „nastojati da se istinitim čini ono što nije, bez potrebe, gospodine, radi igre...“. Redatelj i Glumci su zbunjeni, ne znaju što Otac pokušava reći. Otac kaže: „Ništa, gospodine. Pokazati vam da se u životu nastaje na mnogo načina, u mnogim oblicima: kao stablo ili kamen, voda ili leptir... ili žena. I da se također nastaje kao osobe komada!“. Otac govori da su on i petero ostalih nastali kao osobe komada, na što Redatelj i Glumci prasnu u smijeh. Otac povrijeđeno kaže da mu je žao što se tako smiju jer Osobe nose u sebi bolnu dramu, kao što se to može vidjeti po Majci koja je zavijena u crninu.
Svi se uspnu na pozornicu. Glumci zadivljeni takvim razvojem događaja zaplješću kao da im je priređena predstava. Redatelj ljutito kaže neka prestanu, a Osobama govori neka odu. Otac kaže: „Ja se čudim vašoj nevjerici! Zar gospoda možda nisu navikla vidjeti kako se ovdje, jedni naprama drugima, odjednom žive pojavljuju osobe koje je stvorio autor? Možda zato što tamo (pokaže šaptaonicu) nema teksta koji nas sadrži?“. Govori kako ih je autor, koji ih je stvorio žive, odbacio ne htjedeći ih unijeti u svijet umjetnosti. Sve umire: i čovjek, i pisac, i sredstvo stvaranja, ali lik ne umire. „Tko je bio Sancho Panza? Tko je bio don Abbondio? Pa ipak vježno žive, jer su – žive klice – imali sreću da naiđu na plodnu maternicu, na fantaziju koja ih je uspjela uzgojiti i othraniti: dati im život za vječnost!“ Osobe žele živjeti, bar na trenutak, u Glumcima. Redatelj ih pita gdje im je tekst, a Otac kaže da je u njima: „Drama je u nama, drama smo mi, i nestrpljivi smo da je prikažemo, onako kako nas iznutra požuruje strast!“.
Pastorka pokazuje svoju strast pjevanjem i plesom, a Glumci, privučeni neobičnim čarom, krenu prema njoj kao da će ju uhvatiti, no ona to izbjegne te stane zamišljena i daleka. Redatelj pita je li ona luda, a ona kaže da je i gore od toga. Govori kako će ona uskoro nestati, kad Djevojčica bude umrla i napustila svoju majku, kad Dječak napravi najveću od svojih budalaština. Ona mora nestati jer je bila intimna s Ocem i više se ne vidi u toj obitelji, ne može gledati kako Sin nanosi Majci bol jer je ljubomoran na Dječaka i ne želi Majku priznati kao svoju majku, a sve njih gleda svisoka kao da su kopilad. Majka se onesvijesti, svi dotrče da joj pomognu. Otac želi podići koprenu koja skriva Majčino lice, no ona to ne želi. Redatelj je zbunjen: ako je Otac Majčin suprug, kako je onda Majka udovica? Otac govori da je ona imala drugog muškarca koji je umro prije dva mjeseca i zato su svi u crnini. Dalje govori da Majka nije mogla voljeti obojicu jer ona „nije žena, ona je majka“, a njezina je drama zapravo u ovo četvero djece koje je dobila s dvama muškarcima. Majka viče kako ju je Otac prisilio da ode s onim drugim, no Otac i Pastorka viču da to nije istina. Pastorka govori da Majka ne želi zbog grižnje savjesti što je napustila Sina, priznati da je ona napustila tog drugog muškarca iako je on uvijek bio pun ljubavi prema njoj. Majka kaže da ih nije svojom krivnjom napustila, nego ju je Otac prisilio, a Otac priznaje svoj grijeh. Glumci su oduševljeni preokretom.
Pastorka i Sin tad napadaju Oca. Pastorka kaže da joj je Otac ponudio sto lira za "uslugu", a i Sinu je htio platiti kako bi smirio svoju savjest. Majka se zgraža nad Pastorkinim riječima, no Pastorka kaže da joj je prekipjelo. Htjela je uzeti onih sto lira, nije se tad crvenila od srama, sad je Oca sram, no tad je bio blijed čekajući što će Pastorka napraviti. Otac se brani, želi objasniti. Kaže da nitko ne razumije ono što on govori, da svatko interpretira njegove riječi kako želi. Kaže da je Majka njegovu sućut prema njoj prihvatila kao najnečovječniju okrutnost. Majka kaže da je njegova djela tako shvatila jer ju je potjerao, no Otac se brani i kaže da nije to tako bilo. Majka kaže da ne zna zašto se udala za njega, bila je skromna, siromašna, a Otac govori kako se baš zato njome oženio, no Majka ne želi slušati njegova objašnjenja. Otac je očajan, govori kako je Majka mentalno gluha; "Kad bi se moglo predvidjeti sve zlo koje može nastati iz dobra koje mislimo da činimo!".
Prvakinja vidi da Prvak očijuka s Pastorkom te upita Redatelja hoće li biti pokusa. Redatelj kaže da hoće, no neka ga pusti da posluša ovaj slučaj do kraja. I ostalim je Glumcima zanimljiva ta priča. Redatelj govori Ocu neka budu malo jasniji u svom pripovijedanju.
Otac krene priču o svom tajniku, koji se jako dobro slagao s Majkom i koji je, kao i ona, bio nesposoban za činiti zlo, na što Pastorka kaže da je on itekako počinio zlo. Otac kaže da je primijetio međusobnu naklonost Majke i tajnika i zato ga je i potjerao, no onda je shvatio da je Majka izgubljena bez tajnika jer ga je voljela. Majka nadodaje da joj je Otac zato uzeo Sina, no Otac se brani da ga nije uezo zbog okrutnosti, nego kako bi živio na selu i bio dobro odgojen, na što Pastorka ironično dodaje kako se baš vidi da je Sin dobar čovjek. Otac kaže da se nije više mogao vidjeti kraj svoje žene. "Ali ne toliko, vjerujte, zbog neugodnosti, zbog muke - prave muke - koju sam zbog toga imao, koliko zbog patnje - tjeskobne patnje - koju sam osjećao zbog nje." Zato ju je otjerao od sebe k onom čovjeku, no kaže da je to učinio više radi nje nego radi sebe. Nije znao da će iz toga proizaći nešt loše. Otac kaže kako ju je taj čovjek odveo u drugi grad jer mu je smetalo što se on (Otac) zanima za njezinu novu, malu obitelj, na što Pastorka kaže da ga je često vidjela ispred škole kako ju gleda. Otac kaže da je sramotno to što ona priča. Nastavlja dalje kako mu se dom učini opraznim otkad je Majka otišla, a i Sin se kasnije vratio kući, no kao da nije bio njegov, njih dvojica nisu imali nikakav odnos. Kaže da se tad javilo zanimanje za ženinu novu obitelj, zato je išao gledati Pastorku kako izlazi iz škole. Pastorka je Majci rekla da ju neki čovjek (Otac) gleda, prati i pozdravlja, a Majka je odmah shvatila tko je taj čovjek i nije neko vrijeme puštala djevojčicu u školu, a kad je djevojčica napokon krenula u školu, Otac se pojavi o i poklonio joj šeširić. Redatelj kaže da je to previše pripovijedanja, no Otac kaže da sad dolazi prava drama.
Pastorkin je otac umro, te se Majka s djecom vratila starom domu. Otac kaže da je to bila Majčina glupa ideja i da mu uopće nije javila da se vraćaju i da ona nije ni mislila na njegove osjećaje. Majka kaže da nakon toliko godina udaljenosti nije ni mislila da on ima nekakve osjećaje prema njoj. Otac kaže kako je bio vrlo usamljen bez nje i da mu nijedna druga žena ne može dati ljubav. "Nedostaje jedino hrabrost da se neke stvari kažu." Pastorka kaže da nasuprot tomu svi imaju hrabrost učiniti nešto, to teško je neke stvari izreći.
Redatelj kaže neka prijeđu napokon na činjenice. "Ali činjenica je kao vreća, vidite, kad je prazna ne drži se uspravno. Da bi se držala, prije treba unutra staviti razum i osjećaje koji su je odredili."
Otac kaže da nije znao da je Majka vrativši se dobila posao krojačice za Madame Pace (žene koja je skupljala djevojke da "zabavljaju" muškarce). Majka kaže da nije znala da joj je Madame Pace dala posao samo zato što je vidjela njezinu kći. I tamo se Pastorka susrela s Ocem, starom mušterijom, nakon čega ih je Otac odveo kući. Nije više mogao pogledati ih u oči, a Pastorka kaže da i nije trebao od nje očekivati da će sad biti neka kreposna djevojka nakon što su se susreli u bordelu. Otac kaže: "Shvaćate li vi sada zlobu ove djevojke? Iznenada me zatekla na jednom mjestu, na jednome djelu, gdje me i kakva me nije smjela upoznati, kakav ja nisam smio biti za nju; a hoće da mi dade stvarnost kakvu ja nikad nisam mogao očekivati da ću na sebe preuzeti radi nje, u prolaznome, sramotnome trenutku svojega života!". Otac pokuša nešto reći i za Sina, no ovaj mu odmah kaže da njega ne upleće u to sve, da on s tim nema veze jer on nije stvoren da bude tu sad s njima. I Pastorka napada Sina, kaže da joj je nanio zlo. Sin kaže: "Ali zamislite vi sina kojemu se jednog lijepog dana, dok mirno boravi u kući, dogodi da vidi kako, sva bezočna, onako, "gledajući s visoka", stiže gospodična pa ga pita gdje je otac kojemu mora ne znam što kazati. A zatim je vidi kako se, i dalje s onakvim držanjem, vraća u pratnji one male tamo, i napokon kako se prema ocu - tko zna zašto - odnosi na vrlo dvosmislen i "ekspeditivan" način tražeći novac, s tonom iz kojega se može zaključiti kako ga on mora, mora dati, jer ima veliku obvezu da ga dadne -". Otac kaže da je imao obvezu prema njegovoj majci, no Sin kaže da on to nije mogao znati jer ju do tog trenutka nikad nije vidio, a sad se odjednom pojavila i rekla mu da je i njegova majka. Kaže da se u njihovu društvu vrlo mučno osjeća. Majka plače, Pastorka je bijesna zbog toga, a Otac i dalje krivnju svaljuje na Sina jer se zbog njega onaj mali Dječak (drugi Majčin sin) osjeća tuđim i neprihvaćenim.
Redatelj sad govori da će djeca ometati radnju na sceni, no Otac ga uvjerava da neće. Redatelj zato kaže d ase iz njihova materijala može napraviti dobra drama, nova drama, s čime se Otac složi. Redatelj kaže da je trebalo puno hrabrosti doći ovako pred njega i ponuditi mu novu predstavu, no Otac kaže da su oni stvoreni za scenu. Kad ga Redatelj upita jesu li već glumili, Otac kaže: "Ali nisam, gospodine, tek onoliko koliko svatko glumi u ulozi koju je sebi dodijelio ili koju su mu drugi dodijelili u životu.". Otac kaže Redatelju neka on bude njihov autor. Redatelj se neko vrijeme dvoumi, no pristane pokušati napraviti neki nacrt za novu dramu, a Glumcima daje slobodno 15-20 minuta.
Redatelj i Šest osoba odlaze, a zbunjeni Glumci ostaju sami. Jednog od Glumaca zanima tko su zapravo tih Šest osoba, na što mu drugi kaže da su luđaci ili varalice. Nakon kratke diskusije, Glumci odlaze.
Nakon dvadesetak se minuta svi vraćaju. Redatelj daje upute Majstoru pozornice kako da namjesti scenografiju za pokus drame Šest osoba, a daje upute i šaptaču da zapisuje tekst koji oni budu izgovarali jer dosad imaju samo skicu prizora. Glumcima naređuje da se sklone u stranu i pozorno gledaju i slušaju, a kasnije će svi dobiti napisanu ulogu. Redatelj dodjeluje Glumcima uloge Osoba, no ne mora puno razmišljati jer su Osobe same već dale uloge. Druga glumica glumit će Majku, a Otac bi joj nadjenuo ime Amalija jer se tako zove prava Majka. Mladi glumac bit će Sin. Prvakinja će biti Pastorka, no pravoj se Pastorki to ne sviđa jer misli da joj Prvakinja nimalo nije nalik. Otac vidi da će biti neslaganja jer misli da Osobe imaju svoj izraz, no Redatelj mu govori da nemaju nikakav svoj izraz: "Ovdje vi, kao vi, ne možete biti! Ovdje je glumac koji vas predstavlja, i dosta!". Otac kaže da će teško netko moći njega glumiti, no Prvak se ponudi da predstavlja njegov lik. Otac je počašćen time, no smatra da nitko ne može u potpunosti dočarati kako se on osjeća, a misli da bi onaj tko bude sudio o njima morao o tome voditi računa. Redatelj mu kaže neka sad pusti kritiku i bolje neka misli na to kako će postaviti tu dramu.
Scena je uređena kao soba Madame Pace u kojoj su se "našli" Otac i Pastorka onaj dan kad je on njoj davao plavu kuvertu s novcem za "usluge". Sad im još treba Madame Pace, no ona nije među njima. Otac se tad dosjeti da skupe sve šeširiće i ogrtače i stave ih na vješalicu jer će time privući Madame Pace, tj. privući će ju stvari iz njezine trgovine. Uto se otvore vrata i uđe Madame Pace. Glumci su zapanjeni, ne znaju kakva je to "vradžbina", otkud se sad ona stvorila. Pastorka joj potrči u zagrljaj i nešto tiho pričaju. Redatelj im govori da budu glasnije, no Pastorka kaže da ne mogu jer Otac nije zauzeo pravi položaj na pozornici: on mora biti iza vrata. Ide se pripremiti, no Redatelj kaže da prvo treba doći prizor u kojem razgovaraju Pastorka i Madame Pace. Pastorka ukratko kaže da je Madame došla reći da je majka još jednom slabo obavila posao, roba se pokvarila i Pastorka se mora strpjeti ako želi da ih Madame i dalje pomaže u njihovoj bijedi. Tad Madame progovori pola španjolskim, pola talijanskim jezikom, što zaprepasti Redatelja. Odjednom Majka pobijesni i napadne Madame strgnuvši joj vlasulju i vičući da je vještica. Svi pokušavaju smiriti Majku, a Otac govori kako njih dvije ne mogu biti zajedno u prostoriji. Madam kaže da više ne želi ostati u blizini Majke te odlazi. Pastorka kaže da treba napraviti taj prizor. Ocu govori neka se pretvara da je ušao, a ona će stajati pognute glave, tobože stidljivo. Govori mu kako da joj se obrati. Redatelj ju upita vodi li on stvaranje tog prizora ili ona. Redatelj vidi da je Otac zbunjen te mu govori neka napravi što mu je Pastorka rekla. „Gotovo preplašen, Otac izvede. Vrlo blijed, ali već obuzet stvarnošću svojega stvorenoga života, smiješi se približavajući se iz pozadine, kao da mu je još tuđa drama koja će se na njega sručiti.“ Glumci pozorno prate razvoj događaja.
Počinje prizor. Otac zaželi Pastorki dobar dan; ona mu odvrati isto. Pastorki šeširić skriva lice pa se Otac saginje ne bi li joj vidio lice. Primijeti da je vrlo mlada i stoga kaže: „(...) valjda nije prvi put, zar ne, da vi ovdje dolazite.“. Ona potvrdi da nije te Otac kaže da ne treba biti toliko sramežljiva i želi joj skinuti šeširić, no ona, ne susprežući gađenje, kaže da će ga skinuti sama. Majka jedva gleda prizor koji se odvija. Otac ponudi Pastorki drugi, doličniji šeširić, no ona ga odbija govoreći da je u koroti. Otac se ispričava i neugodno mu je, no djevojka govori da se ne treba ispričavati, nego da ona njemu treba zahvaliti. „Doista ne smijem misliti na korotu koju nosim.“
Redatelj zaustavi prizor govoreći Ocu i Pastorki da su bili izvrsni. Sad govori Prvaku i Prvakinji neka odglume taj prizor, ali malo ležernije, živahnije. Glumci započnu. Odmah se umiješa Otac negodujući kako to Prvak glumi, a Pastorka prasne u smijeh zbog Prvakinje. Redatelj ih ušutka i kaže glumcima neka nastave s dijalogom. Otac se opet umiješa jer je Prvak rekao „nije valjda prvi put, nadam se“ umjesto „zar ne“. Redatelj opet zaustavi prizor i pokazuje Prvaku kako treba pozdraviti gospođicu i zaviriti joj pod šeširić. Prvak i Prvakinja nastave dijalog, a kad Prvak upita „Dopuštate li da vam skinem taj šeširić?“, učini to takvim tonom i poprati takvom gestom da se Pastorka više nije mogla suzdržati te prasne u smijeh. Glumci se bune zbog te upadice, a Redatelj joj kaže da je drska i neodgojena. Otac kaže da zna da je Pastorka drska, ali neka joj oprosti jer glumci stvarno ostavljaju čudan dojam izvodeći taj prizor. Kaže da to što izvode kao da više nije njihovo (od Osoba), no Redatelj kaže da to tako mora biti. Redatelj se obrati Glumcima govoreći kako je nastala situacija razlog što on nikad nije htio izvoditi pokuse pred autorima: „Nikad nisu zadovoljni!“. Pastorki i Ocu kaže da će glumci nastaviti i da se Pastorka treba prestati smijati. Pastorka reče da se više ne smije jer sad dolaze za nju najljepši trenuci. Redatelj dalje daje upute Ocu: „Dakle, kad vam kaže: „Ne vodite više računa, molim vas, o onome što sam vam kazala... I radi mene – shvatit ćete!“ – (...) trebate vi odmah dodati: „Razumijem, ah, razumijem...““, te nakon toga treba upitati za razlog njezinoj koroti. Pastorka se ne slaže jer je nakon svega Otac njoj rekao samo „Ah, u redu! Pa onda skinimo, odmah skinimo tu odjećicu!“. Reče da ne želi da se od njezine mučne drame napravi nekakav sentimentalni zaplet „s njim koji me pita zašto sam u crnini, i sa mnom koja mu plačući odvraćam da mi je prije dva mjeseca umro otac“. Kaže da on mora i sad reći ono što je tad rekao, a ona je s gađenjem počela skidati odjeću. Redatelj je izbezumljen, reče da se to ne može tako prikazati na pozornici, na što mu Pastorka kaže da onda neće ni izvoditi prizor. Ona želi prikazati svoju dramu, a ne nešto što su Otac i Redatelj dogovorili. Redatelj joj kaže da to nije samo njezina drama, već drama svih njih i da nitko ne smije biti više istaknut od drugih. Govori joj da se mora suzdržati jer taj njezin nastup, to tobožnje gađenje, može izazvati i loš dojam jer je ona ionako priznala da je bila i s drugima prije Oca. No ona kaže: „Nije li onome tko padne u grijeh, gospodine, za sve grijehe koji slijede uvijek odgovoran onaj koji je prvi prouzročio pad? A meni je on, i prije nego što sam se rodila. Pogledajte ga, pa vidite je li istina!“. Redatelj joj reče da mora i Ocu dati priliku da prikaže svoju grižnju savjesti. Pastorka pita kako će on prikazati svoje „moralne muke“ ako ga Redatelj želi poštedjeti užasa da je spavao s djevojkom koju je nekad išao gledati kako izlazi iz škole. Majka zaplače. Pastorka zapita Redatelja želi li on doista vidjeti kako je nastala sva ta njihova drama, a kad Redatelj odgovori potvrdno, Pastorka reče neka majka uđe. Majka žustro odbija, što Redatelj ne razumije jer ionako samo treba ispričati ono što se prije dogodilo. Majka kaže da je njezina bol uvijek prisutna. Kaže da njezino dvoje male djece više ne govore: „Još se hvataju mene, da podržavaju živ i nazočan moj bol, ali oni, za sebe, više ne postoje, nema ih više!“, a kći (Pastorka) je pobjegla od nje i upropastila se, čime obnavlja bol koju Majka trpi zbog nje. Otac kaže kako mu se Pastorka želi osvetiti zbog onog jednog sramotnog trenutka koji je prekinut Majčinim vriskom. Pastorka pokaže kako je stajala zagrljena s Ocem, glavu mu je naslonila na grudi, a tad ih je zatekla Majka. Pastorka joj kaže neka viče kao što je onda vikala. Majka nasrne da ih razdvoji: „Životinjo, životinjo, to je moja kći! Zar ne vidiš da je moja kći?“. Redatelj je oduševljen, viče „Zastor! Zastor!“, misleći na to da time treba završiti čin, a Majstor pozornice doista spusti zastor. Redatelj kaže i Ocu da tako treba završiti čin.
Zastor je ponovno podignut, na pozornici je nova scenografija – mali vrtni bazen. Glumci s jedne strane, Osobe s druge, a Redatelj u sredini. Redatelj kaže da kreću s drugim činom onako kako su se dogovorili, neka sve njemu prepuste. Pastorka i Majka daju savjete Redatelju kako treba izgledati drugi čin, no to Redatelja ljuti. Pastorka kaže da neće biti moguće da se čin odija u vrtu jer Sin dane provodi zatvoren u sobi, sam. No Redatelj kaže da ne mogu mijenjati scenu sto puta po činu, na što mu Prvak kaže da se tako nekoć radilo. Prvakinja kaže da je to sve ionako iluzija pa je onda moguće stalno mijenjati scenu. Otac počne vikati da to nije iluzija. On shvaća da je Glumcima to sve samo igra, gluma, no za njega i Osobe to je jedina stvarnost koju imaju. Redatelj ga ne razumije. Otac upita Redatelja zna li on svoj identitet, zna li tko je. Redatelj je uvrijeđen: „Netko tko se izdaje kao osoba, pa mene pita tko sam!“. No Oac mu odgovori: „Osoba, gospodine, uvijek može nekoga pitati tko je. Jer osoba zaista posjeduje vlastit život, obilježen svojim crtama, zbog kojih je uvijek „netko“. A čovjek – ne volim, sada, vi – čovjek onako općenito, može ne biti „nitko““. Kaže mu neka se sjeti svojih prošlih iluzija, kakav je prije bio, kakva je bila njegova stvarnost i zar ne osjeća sad kako gubi tlo pod nogama zaključujući da je sva njegova današnja stvarnost, takva kakva jest, određena da sutra bude samo iluzija. Redatelj ga pita što time zapravo želi reći. Otac želi reći da se Redateljeva stvarnost stalno mijenja, dok oni (Osobe) imaju samo tu jednu jedinu stvarnost i zbog toga su stvarniji od Redatelja i Glumaca. No Redatelj kaže da nikad nije vidio osobu koja je, izašavši iz svoje uloge, tu ulogu toliko zagovarao kao što Otac to čini. Otac kaže da je to zato što autori kriju trud svog stvaranja: „Kad su osobe žive, doista žive pred svojim autorom, on ih samo prati u akciji, u riječima, u gestama koje mu one upravo predlažu, i potrebno je d aon želi onakve kakvim se one žele, i teško njemu ako to ne učini! Kad se osoba rodi, odmah stječe takvu neovisnost i od samoga svojega autora, da je svi mogu zamišljati i u mnogim drugim situacijama u koje je autor nije kanio staviti te sama po sebi steći značenje koje joj autor nikad nije ni sanjao dati!“. Ocu nije jasno zašto se Redatelj čudi nad njima kad zna sve te činjenice koje mu je Otac rekao. Otac kaže da su oni (Osobe) stalno pred svojim autorom radili to što rade pred Redateljem, a Pastorka dodaje da je autor često sjedio u mraku, a to joj je smetalo kao što joj sad smetaju svi ti Glumci oko njih kao ona tama. Pastorka kaže kako je ona najviše navaljivala da autoru predloži nove prizore. Otac kaže da ih je vjerojatno zato autor i odbacio, no Pastorka kaže: „Ja mislim, gospodine, da je to bilo prje zbog poniženja ili zbog prezira prema teatru, onakvom kakav publika obično gleda i želi...“.
Redatelju je već dosta svega i želi nastaviti dalje s prizorom. Pastorka kaže da sve počinje njezinim ulaskom u kuću, no Redatelj je odavno rekao da se scena ne može mijenjati svakih pet minuta. Redatelj zato kaže da treba više prizora spojiti u jednu radnju, a Pastorka želi i da se prikaže njezin mali brat koji je u kući, a i njezina sestrica koja se uvijek voljela igrati u vrtu i brati cvijeće, koje bi uvijek došla pokazati Pastorki. Pastorka brizne u plač zbog silnih emocija, zbog čega ju Redatelj tješi riječima da će napraviti vrt na sceni. Naredi da se zasad stave dva čempresića pored bazena kao naznaka vrta. Zapovijedi i da se napravi noćna atmosfera: da se ugasi svjetlo i upali samo reflektor koji će igrati ulogu mjeseca. Redatelj kaže da će se Dječak, umjesto iza kućnih vrata, skriti iza stabla. Pokušava Dječaka smjestiti iza stabla, a Pastorka kaže Redatelju neka se ne nada da će Dječak progovoriti dok je Sin tu. Sin se uputi prema stubištu govoreći da je presretan što smije otići. Redatelj mu govori neka ne ide, a Majka pruža ruke kao da ga želi zadržati. Sin bi trebao prikazati „strašan prizor vrta sa svojom majkom“, no on kaže da ništa neće prikazati i želi otići. Pastorka govori neka ga puste da ode. Sin pokuša otići, no nešto ga zadržava. Pastorki je to smiješno jer zna da on ne može otići od svoje majke. Majka pristaje prikazati taj prizor u vrtu, no Sin se i dalje opire. Pastorka kaže da najprije treba smjestiti Djevojčicu pored bazena. Govori kako Djevojčica želi uloviti pačiće u bazenu, te vrisne: „Nemoj, moja Rosetta, nemoj! Mama na tebe ne pazi, zbog onoga tamo gada svojega sina!“. Tad se obrati Dječaku govoreći mu da će i on biti kriv ako se Djevojčica utopi. Dječak šuti i drži ruku u džepu. Pastorku zanima što on to krije te mu naglo izvuče ruku iz džepa. Držao je revolver. Pastorka mu kaže da je glupan i da bi bolje trebao ubiti Oca i Sina nego sebe. Odgura ga iza čempresa, a Djevojčicu postavi u bazen tako da leži skrivena. Tad treba ići prizor s Majkom i Sinom. Dvoje ih glumaca promatra kako bi mogli kasnije ponoviti njihove uloge. Sinu to smeta i nadodaje da se prizor s Majkom odvija u sobi, a ne u vrtu. Sin kaže: „Ali zar još niste shvatili da vi ovaj komad ne možete sastaviti? Pa nismo mi u vama, a vaši nas glumci gledaju izvana. Zar mislite da je moguće živjeti ispred zrcala koje se uz to ne zadovoljava time što nas zgraža slikom našega izraza, nego nam ga vraća kao neprepoznatljivu grimasu nas samih?“. Redatelj mu kaže neka šuti da mogu poslušati Majku.
Majka priča kako je ušla u Sinovu sobu kako bi mu rekla što ju tišti, a Sin nadodaje da je on odmah izašao iz sobe jer je htio izbjeći moguće scene. Sin poče pričati što se dogodilo dok je prolazio vrtom, no ne može izreći do kraja jer je užasno to što se zbilo. Majka također jeca gledajući prema bazenu. Redatelj pita je li se nešto dogodilo s Djevojčicom. Sin kaže kako ju je vidio u bazenu, te je potrčao kako bi ju spasio, no onda je vidio nešto što ga je zaustavilo i sledilo: „dječaka, dječaka koji je tamo stajao nepomično i luđačkim očima gledao utopljenu djevojčicu u bazenu“. Htio se približiti, no tad se začuo hitac revolvera s mjesta na kojem je Dječak bio skriven. Majka ispusti krik: „Sine! Sine moj!“. Dječaka podignu i odnesu iza bijelog zastora, praćeni Redateljevim upitima je li se Dječak ozlijedio. Svi odu iza spuštena zastora, no ubrzo se Glumci vraćaju, a Prvakinja govori da je Dječak umro. Prvak, međutim, govori da je to sve fikcija. Glumci s jedne strane viču da je to stvarnost, da je zaista Dječak umro, no Glumci s druge strane viču da je fikcija. Otac također kaže da je to stvarnost te ode iza spuštena zastora. Redatelj više ne može izdržati: „Fikcija! Stvarnost! Idite k vragu svi zajedno! Svjetlo! Svjetlo! Svjetlo!“. Govori kako mu se nikad ništa slično nije dogodilo te da je zbog njih izgubio čitav dan. Glumcima govori neka odu kući, a električaru da ugasi sva svjetla.
„Odmah se, iza spuštene pozadine, kao da je netko greškom uključio prekidač, upali zeleni reflektor, koji projicira velike i jasne sjene Osoba, osim Dječaka i Djevojčice. Kad ih Redatelj ugleda, užasnut šmugne s pozornice. Istodobno se ugasi reflektor iza spuštene pozadine pa na pozornici opet nastane prijašnja noćna plavičasta svjetlost. S desne strane zastora polako dođe naprijed najprije Sin, a prati ga Majka ruku pruženih prema njemu, zatim s lijeve strane Otac. Zaustave se u sredini pozornice i tu ostanu kao sanjane forme. Zadnja s lijeve strane dođe Pastorka koja pohita prema jednima od stepenica, na prvoj se stepenici načas zaustavi da pogleda ostalo troje pa prasne u kriještav smijeh pojurivši zatim niz stepenice, potrči kroz prolaz između sjedalica, još se jednom zaustavi i ponovno nasmije gledajući njih troje što su gore ostali. Nestane iz dvorane i opet se iz foajea začuje njezin smijeh. Malo zatim spusti se
Z a s t o r“
SADRŽAJ UKRATKO:
Otac Majku daje svome Tajniku s kojim je ona rodila troje djece. Tajnik je umro, a Otac je već prije toga napustio obitelj pa Majka počinje raditi u krojačkom salonu kako bi uzdržavala obitelj.
To je zapravo bila javna kuća, u kojoj Pastorka zarađuje novac kao prostitutka, a iscrpljujući je posao Majke samo zastor koji prekriva obitelj. Otac dolazi u javnu kuću te odlazi u sobu i spava s Pastorkom.
Tu priču pričaju članovi obitelji, a na pozornici se zbiva nešto posve drugo. Glumci i Redatelj pripremaju probu nove Pirandellove komedije, ali tada dolaze navedeni članovi obitelji i traže da se izvede jedna ''njihova drama'', na koju su glumci i Redatelj pristali, i svoju priču iznose na pokusu.
Tada su se vidjele razlike između pozornice i stvarnoga života jer su na pozornici stvarni samo glumci, a članovi obitelji dolaze iz neke druge stvarnosti. Članovi obitelji tada postaju vlastiti glumci. Glume sebe na temelju onoga što se dogodilo u stvarnom životu.
Kako se Otac vrati obitelji i prihvaća ih u kuću, to stvara neodrživ položaj. Sin se zatvara u neprijateljsku šutnju, Djevojčica se utapa u bazenu, a Dječak, koji nije interpretirao, ubija se revolverom.
Zajedno s tom dramom proživljavaju još jednu. Samo oni mogu prikazati svoju vlastitu tragediju, samo je oni mogu živjeti. To je vječna drama.
|
