Bilješke o piscu:
William Shakespeare živio je u jednom od najvitalnijih razdoblja engleske povijesti. Shakespeare, rođen z gradiću Stratfordu, kao dvadeset jednogodišnji mladić kreće u London gdje je surđivao s dramatičarima te je ubrzo počeo sam surađivati. Napisao je mnogo vrhunskih djela koja su ga proslavila u cijelom svijetu a to su Romeo i Julija, Hamlet, Macbeth, Otelo, Kralj Lear i Kleopatra. Ta djela pisana su u nekoliko faza, a kraj tj. zadnja faza sastoji se od smirenih djela gdje se pisac pomiruje sa svijetom. U to vrijeme engleski jezik postiže zrelost i bogatstvo koje daje odlične uvijete za stvaranje književnih djela.


Bilješka o djelu

Radnja Ukroćene goropadnice je uzeta iz neke starije komedije koja je u ono doba bila vrlo popularna. U njoj vidimo pravog Shakespearea, velikog i neusporedivog poznavaoca ljudske duše. Njegovi su likovi puni jake psihologije i pokazuju veliko poznavanje ženske ćudi. U komediji postoje dvije radnje: - kroćenje goropadne Katarine - prosidba Bjanke. A povezane su time što se Bjanka ne može da uda prije svoje sestre, koja je goropadna i koja se ne želi udati samo kako bi omogučila slobodno prošenje Bijanke. Radnje se zbivaju u Pisi u Shakespeareovo doba. To je sasvim realistična komedija bez fantastike u kojoj ne glume nikakvi vitezovi ni velikaši, nego ljudi iz svakodnevnog života.

Uloga prologa

Prije same komedije nalazi se kratki prolog (induction), koji služi kao uvod, ali ne utjeće i na samu radnju. Zapravo tu nalazimo pozornicu na pozornicu, jer se u određenom trenutku u prologu pojavljuju glumci koji će glumiti komediju Ukroćena goropadica. U prologu doznajemo da je neki lord, vraćajuči se iz lova, naišao na kotlokrpu, gdje na zemlji spava. Željan šale naredi slugama da ga donesu u dvor i obuču u sjajne haljine. Kad se ovaj probudi, sluge ga uvjere, da je ugledan gospodin, koji je mnogo godina bio bolestan. Tada u dvor dolaze glumci, koji prikazuju pred tim preodjevenim kotlokrpom komediju " Ukroćena goropadica. Ta zamisao, o pozornici na pozornici, nije Shakespereova. Ona ima korjen u jednoj priči iz " Tisuću i jedne noći ", no ona u ovoj komediji nije do kraja izrađena. Mi ne znamo što se desilo kotlokrpi nakon što su glumci odglumili komediju. Neki šekspirologi misle da je Shakespir napisao i završetak prologa, ali se ono u prepisivanju izgubilo.

Petruccio

Njega ne vode nikakvi idealniji motivi, nego neka težnja za pustolovinama, te želja da se nagleda svijeta i bogato oženi. On prihvača Katarinino kroćenje samo iz pasije i za zabavu, a ne (barem iz početka) iz ljubavi. Ipak nam je on simpatičan. Valjda zbog svoje srčanosti, neustrašivosti i potpunog uvjerenja, da će ukrotiti "ženskoga zmaja", kao i duhovitost, i zbog svoga vanrednoga humora i duhovitosti. Ispod maskom žestoke i tvrde ćudi, krije se veseljak i dobar čovjek. On te svoje postupke pred Katarinom samo glumi, kako bi joj pokazao da s njime nema šale i kako sve treba da bude po njegovoj volji. No prema samoj Katarini nije nikad žestok, nego postupa prema njoj sa nekom vedrom galanterijom i hinjenom bezazlenošću te ne če da shvati nijednu njezinu oštru i pogrdu riječ, nego u svemu vidi samo tobožnju blagost i dobrotu.

Katarina

Za nju govore da je "divlja mačka", "gadni vrag", i "pakleni đavol". Vidi se i razlog tom mišljenju, jer se ona u početku ponaša kao razmažena, tvrdoglava i prkosna mlada djevojka. A zapravo kad malo dublje pogledamo, ona je jaka i samostalna, sa lošim odgojem i tvrdoglavošću zbog ranog gubitka majke. Ona je znala da žena mora biti prema mužu odana i vjerna, ali joj se to činilo smješnim, jer su svi muškarci oko nje bili slabići (Baptista, Hortenzijo), a drugih nije poznavala. Petruccio je u njoj ubio "goropadicu", a pobudio one iskre dobrote i plemenitosti, koje su već otprije tinjale u njenom srcu, ali dotle nije bilo nikoga, tko bi ih umio razgrnuti i raspiriti. Petruccio i Katarina ne govore nigdje o svojoj uzajamnoj ljubavi, ali se osjeća, da za vrijeme borbe u njima rađa i učvrščuje. To što je oni ne će da priznaju, to je kod Petruccija taktika, a u Katarine prkos.

Ostali likovi

BIANCA - je mala himbenica i koketa, koja iza svoje nježnosti i bezazlenosti krije želju za gospodovanjem, što vidimo jasno u posljednjem prizoru. LUCENZIJO - je običan zaljubljeni mladić, bez dubljih psiholoških crta, ali vatren i simpatičan. Zaljubljuje se na prvi pogled (kao Romeo) i tako je očaran, da sve vidi u najljepšoj slici. HORTENSIO - nije takav idealist, nego više tašt i ograničen. On je kavalir, ali slabić. Kad vidi, da ne može dobiti Bjanku, prihvati se svoje "udovice", pošto je naučio u Petruccija, kako valja krotiti goropadnu ženu-ali to njemu nije pošlo za rukom. GREMIJA - nasamaren zadovoljava se sa gozbom TRANIO - je napola sluga, a napola pouzdanik svoga gospodara, dosta obrazovan i duhovit. GREMIO i BIONDELLO - sluge i komedijaši, samo je Gremio duhovitiji, živahniji i brbljiviji. VINCENZIO - miran i prijazan gospodin, ali ga Tranijeve i Biondellove šale naljute. "UDOVICA" - tvrdoglava i neposlušna žena, na Hortenstijevu žalost jer on nije Petruccio.

Zaključak

Ukroćena goropadnica je jedno od ranijih djela, nastalo oko 1595 godine. To se vidi po gradnji komedije, metrici, mnogim latinskim i talijanskim riječima i po karakterizaciji lica koja je snažna i konsekventna, ali nije tako oštra i duboka kao u kasnijim djelima. U ovom se djelu saznaje da je Shakespeare vjerojatno bio u tadašnjoj Italiji. On zna kakva je bila tadašnja Pisa (na glasu s vrlih građana), da je njihov običaj da mladencima otac stavlja ruke pred svjedocima te precizno nabrajanje dragocijenih predmeta u Petrucciovoj kući (koji su bili tipični u Taljana u to doba. U Shakespeareovo doba, uspjeh jedne glumačke grupe ovisio je isključivo o kvaliteti djela i njegovoj lakoj izvedivosti na pozornici. A ovo je jedno od onih djela koje se najviše prikazivalo, prikazuje se i prikazivat će se na pozornici, jer je prikladno za nju.